U školi štitio male osnovce od srednjoškolaca X Umjesto upravnika uvodio red u zeničkom zatvoru X Sidran mu posvetio pjesmu X Žene: Moje je srce k’o autobus, a šofer je moja šaci Suzi
- Kad umre neko od ovih današnjih političara šupaka doćiće mu njegovih stotinjak pušaća i grobari “Pokopa”, a evo Ćelu je došlo da isprati pola Sarajeva - bio je komentar jednog poznatog taksiste ispred kapele na Gradskom groblju “Bare” u Sarajevu 19. decembra, kada je na svoje posljednje putovanje ispraćen jedan od najpopularnijih Sarajlija u posljednjem vijeku, Ismet Bajramović Ćelo.
Kako god ko da gledao na njegovu biografiju, činjenica je da je običan sarajevski svijet i te kako volio Ćelu. Njegov najveći manir i vrlina, od kojih bi mogao i imati najveću korist na onom svijetu, jeste što je uvijek gajio blizak, ljudski, komšijski i dobroćiniteljski odnos prema sirotinji, običnom narodu, ljudima koji nisu od nekog velikog imena.
Mecena
Porodica Bajramović je porijeklom iz sela Sućeska u opštini Rudo, na samoj granici sa opštinom Priboj, odnosno tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore. Početkom šesdesetih godina Ćelin babo Azem je doselio u Sarajevo i nastanio se u sarajevskom naselju Bare u Jukićevoj ulici. Pošto se Ćelina kuća nalazila na nekih dvadesetak metara od ograde Gradskog groblja, logično je bilo da babo Azem posao pronađe tu u blizini. I radio je cijeli život kao klesar u obližnjoj kamenorezačkoj radnji. Majka Tima bila je domaćica. Izrodili su četvero djece, dva sina i dvije kćerke. Komšije su za porodicu Bajramović oduvijek bili prepuni riječi hvale i svaki dugogodišnji stanovnik Bara, Šipa, Kobilje Glave i Koševskog brda će vam u svako doba reći da se radilo o izuzetno poštenoj i skromnoj familiji.
Ismet se rodio 26. aprila 1966. godine u sarajevskoj bolnici Koševo. Išao je u Osnovnu školu “Franjo Kluz” na Koševskom brdu, a poslije toga upisao je Mašinsku tehničku na Marijindvoru. Još u osnovnoj školi izdavajao se od ostale djece ponajviše svojom fizičkom građom i snagom. Kažu da je još kao učenik četvrtog osnovne, štitio svoju raju iz razreda od onih koji su završavali osmi razred, pa čak i onih koji su bili srednjoškolci, a dolazili da osnovcima otmu koji dinar. Otac Azem je za života pričao jednu anegdotu. Naime, prolazio je pored stadiona Koševo, koji se nalazi blizu njihove kuće. Na vrhu reflektora na stadionu, sjedio je dječak. Azem nije vidio ko se izverao na stub reflektora i mališana je naružio da što prije siđe sa velike visine. Takođe, ni mali Ismet nije prepoznao svog strogog oca, pa se odozgo dobro izgalamio na njega. Kad su obojica shvatili ko je ko, Ismet je sišao, ali je zbrisao babi i dva dana nije smio doći kući.
Inače, Isko, kako su ga svi zvali u porodici, bio je fizički prototip svog oca.
Ćelo je oduvijek u svojoj raji smatran zaštitnikom od raznoraznih gradskih sileđija, kauboja, šibicara…Nadimak je dobio po frizuri, jer ga je babo u djetinjstvu stalno šišao naćelavo.
Ugled
Još u Mašinskoj školi, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pročulo se za Ćelu da je jedan od najjačih Sarajlija mlađe generacije. Za sebe je znao reći da je u školi bio problematičan, ali da je bilo i gorih. Kasnije će jako mlad zaglaviti zatvora.Tu će upoznati svog najboljeg prijatelja rahmetli Benjamina Mujkića Benju, Zeničanina, koji je prije sedam godina poginuo vozeći motor na Vjetrenici, prevoju između Zenice i Viteza. Dok je ležao u Zenici, Ćelu su poštovali i uvažavali svi. Od najokrutnijih ubica, kriminalaca, sitnih pljačkaša, čuvara, pa do Ferida Nikšića, tadašnjeg upravnika zatvora. Kažu da je upravnik toliko volio i poštovao Ćelu da je u situacijama, kad nije mogao da uvede red među zatvorenicima, tu ulogu prepuštao Ćeli. Nakon Ćelinog izlaska iz zatvora postali su kućni prijatelji, a naročito kada je Nikšić premješten u Sarajevo, gdje je sada načelink Centralnog zatvora.
Prije rata često je kao vatreni navijač F.K. Sarajeva dolazio u konflikt sa rahmetli Dževadom Begićem Đildom sa Koševskog brda, vođom navijača “Želje”. Svi navijački nesporazumi izglađeni su početkom rata, kada su obadvojica postali jedna od najzvučnijih imena organizatora sarajevskog otpora. Đilda je poginuo 11. jula 1992. godine na Pofalićima. Možda presudnu ulogu u životu i afirmaciji imena Ćele Bajramovića odigralo je poznanstvo sa Alijom Delimustafićem, prvim čovjekom “Cenexa” i prvim ministrom unutrašnjih poslova BiH. Po izlasku iz zatvora, Ćelo je za “Cenex” vršio naplatu dugova. Cijenili su ga svi tadašnji sarajevski mangupi Rato Spaić, Škrba, Brne Gavrilović, Puška, Juka Prazina, Vule, Boro Radić… Negdje prije rata, Ćelino društvo je činilo nekoliko momaka u kojem su bili Dragiša Kujačić, Hasan Dolovac, Rusmir Salispahić Rus, Njufko... Kad se zaratilo, Dragiša je ostao na Grbavici kao pripadnik srpskih jedinica.Ćelo je postao komandant Vojne policije Armije BiH, a Dolovac i Rus su mu bili prvi zamjenici.
Ratnik
Početkom rata, Ćelo se istakao u dvije odlučujuće bitke za Sarajevo. Prvo, 02. maja 1992. godine kada se na Skenderiji vodila bitka za Predsjedništvo BiH sa niškim specijalcima JNA. Tom prilikom jedan od specijalaca je zarobio Ćelu i svjestan da se našao u totalnom okruženju sarajevskih branilaca, tražio da ga “zarobljenik Ćelo” sprovede do njegovih u Vojnu bolnicu, koja je još uvijek bila pod kontrolom JNA.
- Stavio mi je taj specijalac, koji je bio pod komandom pukovnika Milana Šuputa, kojeg smo kasnije zarobili, pištolj na čelo i ja sam ga trebao sprovesti do Vojne bolnice. Naveo sam ga u Vrazovu ulicu, jer sam znao da su tu naše grupe momaka. Kad sam ušao u ulicu, spazio sam naše momke i išaretom im dao znak. Munjevito sam se bacio, a oni su spektakularno lišili života specijalca koji mi je držao pištolj na čelu - pričao je kasnije Ćelo. Drugu značajnu ulogu je imao u Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine, kada su njegovi i Topini vojnici zoljama i osama prvi razbili srpske bunkere. Tokom ratnih godina odlično se slagao sa ostalim sarajevskim komandantima Jukom Prazinom, Ramizom Delalićem Ćelom, Mušanom Topalovićem Cacom, Mujom Zulićem, a posebno je bio naklonjen Kerimu Lučareviću i Dževadu Topiću Topi. Akademik Abdulah Sidran mu je 1992. godine posvetio pjesmu “Ismet Ćelo i Dževad Topa, Bosna ima, što nema Evropa”. Krajem te godine, po prvi put se oženio.Svadba je napravljena u ratnim uslovima u diskoteci “BB”, tadašnjeg hotela Beograd.
Mlada je bila Melisa, djevojka iz Ćelinog komšiluka.Taj brak nije dugo potrajao.
Negdje početkom 1993. godine, Ćelo je doživio prvo veliko razočarnje. Bez nekog posebnog objašnjenja, smijenjen je sa mjesta komandanta Vojne policije Armije BiH. Tadašnji komandant Prvog korpusa Armije BiH Mustafa Hajrulahović Talijan predlagao je na sastancima da Ćelini momci uđu u sastav 101. brigade, kojom je komandovao Nedžad Ajnadžić ili 1. brdsku Muje Zulića. Ćelo nije pristao na Talijanove uslove, tako da je odlučeno da se formira Sarajevska brigade, ali pod uslovom da Ćelo ne bude njen komandant, ali i da njegovim borcima komanduje neko koga on predloži.
Talijan je predlagao Adnana Solakovića, ali je Ćelo odbio rekavši “da Solaković ima samo srednju školu i da nije stručno podoban”. Ćelo je predložio Sifeta Podžića, današnjeg načelnika glavnog štaba Oružanih Snaga BiH, što je Talijan tada i prihvatio. Ćelo je bio čovjek koji je Podžiću omogučio prvu značajniju ulogu i afirmaciju u Armiji BiH. Nikada nije krio svoj patriotizam. Iako je bilo primjetno njegovo razočaranje, zbog smjene sa mjesta komandanta, često je ponavljao da izuzetno cijeni i poštuje Aliju Izetbegovića. Bilo mu je predloženo da ode u Zagreb na mjesto pomoćnika vojnog atašea u Hrvatskoj, ali je odbio.
Snajper
26. septembra 1993. godine, sjedio je sa svojim prijateljima u bašti kafića “No 1” na Ciglanama.
- Ranjen sam dok sam sa prijateljima sjedio u jednoj bašti na Ciglanama. Niko nije čuo pucanj, a mene je zrno pogodilo ispod pazuha, u pravcu srca - izjavio je Ćelo. Odmah se po Sarajevu počelo pričati da je atentan na Ćelu pokušala formacija “Ševe”, koju je od početka vodio i davao im naloge Nedžad Ugljen, a njihovim "uslugama" su se koristili i Asim Dautbašić, Jozo Jozić, Bakir Izetbegović, Bakir Alispahić i Enver Mujezinović, te Fikret Muslimović i Jusuf Jašarević u armijskom vrhu. "Ševe" su predstavljale snajpersko-terorističku grupu, sastavljenu od bivših pripadnika KOS-a, specijalaca iz Niša, kao što su braća Božić ili zavrbovanih kriminalaca među kojima je bio i Nedžad Herenda. Mada su mnogi mišljenja da je iza atentata na Ćelu stoji Nedžad Herenda, ima i onih koji smatraju da je to mogao biti rukopis Slobodanke Šakotić, djevojke koja je bila reprenzetetivac bivše Jugoslavije u strjeljaštvu jer samo pravi majstor je mogao tako precizno pogoditi Ćelu, pucajući s nebodera kod stadiona Koševo. Kasnije je promijenila identitet, te je sada Una Žeger Kovač, zaposlena u OHR-u kao savjetnik za vjerska pitanja Raffiju Gregorianu. Ćelo je preživio samo zahvaljujući Božijoj volji i brzom prebacivanju avionom u Ankonu, gdje je operisan.
Nakon toga, slijedi njegova njemačka epizoda života. Živio je u okolini Štutgarta, imao restoran, družio se s bh. estradnim zvijezdama. Inače, veliki je prijatelj godinama bio s Halidom Bešlićem i Harisom Džinovićem. U Njemačkoj je upoznao i svoju novu veliku ljubav, atraktivnu Suzanu Lazarević iz Bijeljine. Po povratku u Sarajevo, prvobitno je otvorio restoran “Fontana” u Vogošći. I pored mnoštva gostovanja najpopularnijih folk imena, ovaj restoran je katastrofalno poslovao, te ga je nekoliko mjeseci kasnije Ćelo zatvorio. U ovom restoranu, Ćelo će pretući Hamzu, Sandžakliju, mafijaša koji je osamdesetih godina harao po Beču. Ovaj mafijaš je došao u Bosnu i počeo terorisati ljude, demobilisane borce… Ćelo ga je opametio i protjerao iz Bosne.
U to doba aktuelna je i njegova veza sa fudbalom. Bio je u upravi F.K.Sarajevo, da bi kasnije osnovao F.K. Đerzelez. Tih dana desila se jedna interesantna anegdota. Naime, Ćelo je u diskoteci “Labirint” sa rajom nešto proslavljao i zakupio cijeli prostor na spratu. Za tu priliku, jedan od radnika diskoteke je kod stepenica bio zadužen da dežura i da pazi da ih niko ne remeti u slavlju. Nakon izvijesnog vremena, momak koji pazio da niko ne remeti Ćelino društvo je otišao je do WC-a, a jedan zalutali pijanac se privalio Ćelinom društvu. Onako pijan, počeo je gnjaviti prisutne, a onda mu je Ćelo kulturno naredio da se udalji. Kada se “čuvar” vratio, vidio je šta se desilo, pa je pijanca izgurao i objasnio mu da je tu Ćelo i da se vrati kako bi mu se izvinio. Pijanac se vratio i kad je ugledao jednog ćelavog momka za stolom prišao mu, poljubio ga i rek’o;”Ćelo, izvini majke ti, nisam znao da si ti”, a onda se okrenuo “pravom dugokosom Ćeli” i zaprijetio; “A, tebi ću čupo, kad tad razvaliti usta”.Tada je nastala erupacija smijeha, a Ćelo je pijanca poljubio, počastio i naredio konobarima da sve što je pio tu noć stave na njegov račun.
Usud
Na Ilidži, 31. marta 2000. godine, u restoranu “Brajlović” ubijen je Rahman Hajdarpašić Rašo, žestoki momak i bivši folk pjevač. Za ubistvo je optužen Ćelo i njegovi ljudi Mahir Rađo i Mevsud Ličina. U “procesu stoljeća” kako su ga nazvali mediji, Ćelu je 04. februara 2001. godine sarajevski sudija Salem Miso osudio na 20. godina zatvora. Presudu je dočekao dostojanstveno, aplaudirajući. U zatvoru je proveo pet godina i tom prilikom se ponovo oženio s Iris Hadžikadunić, studenticom medicinskog fakulteta.Tokom zatvora upisao je Pravni fakultet. U obnovljenom postupku 2005. godine, presuda mu je ukinuta i proces je vraćen na početak. Posljednje godine života proveo je uglavnom u bolnici. Ponovo se vratio u zagrljaj Suzani. Za njega se pričalo da je ujedno „zafrkan i miroljubljiv“ čovjek. Pa, iako izuzetno teško bolestan, na mjesec dana prije smrti, kada je cijela BiH prepričavala razgovor između Muhameda Gašija i Ćamila Bibera Ćameta u emisiji „60 minuta“ u kojem je Ćame tražio od Gašija „da Ćeli Ismetu da crveni“, Ćelo je smogao snage i pojavio se u sarajevskom sudu i Gašijima pokazao „crveni karton“.
Posljednjih mjeseci života uglavnom je provodio na Bjelašnici i imao nevjerovatnu želju da ozdravi. Na desetak dana prije smrti, učinio je vjerovatno i posljednje hair djelo u životu. Naime, izvjesnom Tufi vlasniku granapa, u blizini njegovog stana, vidjevši da je ovaj u strašnoj krizi i da mu je radnja prazna, dao je 10 hiljada maraka da radnju napuni robom rekavši mu: “Evo ti pare, hoću da napuniš radnju svim i svačim“.Tako je i bilo. A onda, desetak dana kasnije, 17.decembra sve je stalo. Sarajevski taksista sa štanda na Koševskom brdu, Rifet Bajramović je pronašao besmrtno tijelo svog brata Ismeta. Saopšteno je da je Ćelo pucao sam sebi u desnu sljepočnicu. Bajramovićev dugogodišnji advokat Fahrija Karkin je, izražavajući žaljenje zbog gubitka prijatelja, rekao da se s’ Bajramovićem posljednji put čuo u subotu na četiri dana prije smrti.
- Rekao je da se dobro osjeća, samo se žalio na srce. Imao je problema i s’ nogama, oticale su mu, ali mi je kazao da je bolje i da može hodati - rekao je Karkin. On pretpostavlja da je bolest natjerala Bajramovića na samoubistvo. Naveo je da je Bajramoviću prije mjesec umrla sestra i da ga je taj događaj veoma potresao. Ćelo je često isticao da je mnogo volio pjesmu Muharema Serbezovskog “Crna je ova sudbina moja”.To može, a i ne mora, nešto da znači?!
Prijatelji
Ismeta Bajramovića Ćelu, ili kako su ga mnogi nazivali buntovnikom sa i bez razloga, na vječno počivalište ispratili su njegovi iskreni prijatelji. Momci, koji su za njega bili spremni dati i živote, vidno potreseni ne vjerujući u surovu stvarnost, pažljivo su rukama oko tabuta napravili krug dozvoljavajući da ga nose samo osobe, koje su to zaslužile. Veliki broj Ćelinih prijatelja, uglednih biznismena i tajkuna stigao je i iz Njemačke, Italije, Amerike, Zagreba... Mada, po riječima ljudi koji su bili veoma bliski Ćeli, došli su i mnogi gladni medijske pažnje, ali i onih, da bi se uvjerili da je Ćelo zaista mrtav. Na takve, nisu puno obraćali pažnju, ali nisu ni dozvolili da se približe Ćelinom tabutu, a kasnije ni nišanu. Smjenjujući se jedan za drugim, na ramenima su nosili, kako kažu njihovog vođu, čija je želja bila da se ukopa na Barama, pored sestre Ifete Kulašević.
Kažu da je Ćelo imao običaj reći da hoće na Bare, jer će ga tada Mučo, jedan od čelnih ljudi FK. Sarajevo, morati svaki dan gledati. Šta se to dešavalo između njih dvojice, niko pouzdano ne zna. Jedino su mnogi imali priliku vidjeti Mučina leđa, čak i prije nego što je efendija sklanjao dženazu. Navodno, žestoko su se posvađali nakon nedavne dženaze Ćeline sestre Ifete. Ćelo je tada tražio da mu Mučo vrati pozajmljeni novac, ali mu je on vrati samo pola sume. Ako je vjerovati obavještenim radilo se o 800.000 maraka.
Ikina hair djela
Mnogima je Ćelo bio mecena i dobročinitelj, ali danas se nažalost toga sjećaju samo obični ljudi. Njegovo hair djelo nikada neće zaboraviti osoba, koja je s njim išla u osnovnu školu. Naime, natjerana velikom nevoljom potražila je svog školskog druga, koji je se ipak nakon toliko godina sjetio, i zatražila pomoć. U njegovoj kancelariji na Skenderiji zadržala se sat vremena, a nakon njenog odlaska Ćelino osoblje je po prvi put vidjelo gazdu kako plače. Njena tužna životna priča pogodila je Ćelu, te je istog dana rješio njene finansijske probleme, ali i uzeo na sebe da je naredne dvije godine izdržava. Ima još mnogo takvih. Njihove priče ostavljamo njima da ih pričaju, ali ćemo ipak izdvojiti još jednu.
- Bio je to veliki čovjek i imao je srce za sve ljude, pogotovo za sirotinju. Često smo mu znali reći da je sarajevski Robin Hood, a onda bi on na to odgovarao u svom stilu: ''Jedino Bogu i meni sirotinja nije teška!'' Ono što se duboko urezalo u naše pamćenje je njegov poklon jednom četrnaestogodišnjem dečku, koji je ležao u Državnoj bolnici s njim. Naime, malac se požalio Ćeli, kako svi njegovi prijatelji imaju moped, te kako mu ga majka ne može kupiti, a ni otac jer je poginuo u minulom ratu. Poslije toga ga je zamolio da mu posudi 3.000 KM, i obećao da će ih vratiti kada počne raditi. Ćeli je to bilo toliko simpatično, pa je odmah pozvao medicinsku sestru, dao joj lovu i rekao da se malcu kupi moped – ispričao nam je jedan Ćelin prijatelj.
Zafrkant
Noć prije tragičnog kraja, Ćelo je zbog teškog zdravstvenog stanja posjetio Kliniku za srce. Uprkos jakim bolovima, koje je tu noć trpio, za svoje prijatelje je pripremio iznenađenje.
- Babuka je uvijek bio spreman za šalu, pa je i tu noć bez obzira na svoje stanje, zamolio čistačicu da briše pod na ulazu, a on je zaključao vrata, kao da navodno bolnica ne radi. Sakrio se iza vitrina i gledao kako ćemo mi reagovati, vragolasto se smješeći. Mada, odmah smo skontali da je sve to njegovo maslo – kaže Nermin Zahirović Munja.
